Neka znadete ta nismo uzalud bili rogjeni na kamenu

Ragbi Klub Nada, 25.11.2020

Daleke 1912. godine u Pučkom Listu objavljeno je pismo našeg iseljenika sa Novog Zelanda u kojem je opisana "najzabavnija" igra koju naši iseljenici igraju u svojoj novoj domovini, čak 40. godina prije nego će ta igra (nesumnjivo je riječ o ragbiju) zaživiti na našim prostorima.

Ovo je jedna od najglavnijih zabavnih igara u Novoj Zelandi, koja se igra u zimsko doba, a najviše subotom po podne. I školska djeca imaju ovu zabavnu igru izmegju sebe u vrieme školskog odmora, te se može reći, da su Novo-Zelandski Englezi u ovoj zabavnoj igri od početka do svršetka svog života, po čem se može razumiti kakovo znanje mora da imaju o istoj.

Za ovu igru najglavnija je vježba, a onda čvrstoća i snaga. Igru igra 15 ljudi s jedne, a tako isto s druge strane. Izmegju njih postoji jedan sudac, da sudi i upravlja s igrom. Ovu igru gleda mnoštvo naroda, te naši, gledajući gdje se Englezi zabavljaju, nemogoše srcu odoljeti, pa i oni odlučiše učiniti svoj klub.

U tu svrhu još lanjske godine sazvaše skupštinu, koju pohodi povoljan broj. Skupština predloži pravila, koja bijahu dragovoljno prihvaćena, te se odmah sakupi prilična svota novca za nabavu robe, koja sastoji od guće, opletene od vune, modre i crne; gaće bile, koje su samo do kolina. Roba došla i igra započela. Neka smo bili početnici u tugjoj zemlji i u tugjem jeziku, ipak još lanjske godine odnismo deblji kraj, a i ove godine ne progjosmo gore.

Nu najzanimljivije bijaše, kad pozvasmo Engleški klub ovog mjesta, da ćemo s njima igrati. Englezi odgovoriše da hoće, i igra bi igrana, u kojoj Englezi učiniše 3, a mi 6 punata. Poslie 15 dana dadoše nam povratak, puni nade da će nas dobit, jer sakupiše bolje igrače nego li prije, a mi neustrašivo ih dočekasmo i prvi izigjosmo na mjesto od igre. Igra započe i bi dovršena, a mi iznesosmo pobjedu, u kojoj učinismo 8 punata, a oni ništa, što njih upeče do duše, jer nemogoše podnieti rugo poslie velike hvale.

Gledaše se osvetit i opet nas pozvaše da izigramo za večeru i nekoliko pive; tko izgubi da plati, puni nade za pobjedu. Stadoše se hvaliti i govoriti nam: ako se plašite, dati ćemo vam igru za dar i pustiti vas da ju dobijete. Ovo kaže koliko su bili sigurni za pobjedu. Mi im odgovorismo, da se ne plašimo, već da smo vazda spravni za izgubit, ali da nikad ne gubimo uhvanja.

Tražili smo, da igramo na našem igralištu, a ne na njihovu, ali oni na to ne htjedoše pristat. Mi onda odredismo, da ćemo igrat na njihovu vježbalištu, da im dokažemo da nismo plašivice. Eto i subote dana od megdana! Sakupiše se naši, te krenusmo u tri sata po podne put Kosova, da vidimo tko je bolji junak. Ne progje dugo, narod se sakupi, da vidi čija će biti pobjeda.

Igra se uputi, u koju oni staviše sve svoje nejbolje ljude, što su ih mogli naći u okolici. Imajući oni jak vjetar, koji im je pomagao, te se obradovaše, misleći da nema sile, koja bi ih mogla slomit, ali se u računu prevariše, jer kašnje, kad mi dobismo vjetar, učinismo šest punata, i tim igra bi svršena. Tko će da opiše njihovu tugu, a naše veselje?

Poslie večere pogjosmo do našeg zemljaka Gos. I. Paušine, gdje nas on sa suprugom i ostala naša braća počastiše plesanjem, pjevanjem, jićem, pićem za naše hrabro djelo i pobjedu, koju iznesosmo. Gozba je trajala do tri sata po ponoći. Tad se rastadosmo u najljepšem redu i tako bijaše svršena igra za ovu zimu.

Neka znadu Englezi što su Hrvati, a nismo se zaboravili javit ni kroz Engleške novine, da se znade i na dalje, pa evo i vama u staroj domovini, neka znadete ta nismo uzalud bili rogjeni na kamenu.

Waiharara u N. Zelandi 15/12 1911. godine

Kleme Milić, Pučki list 01.02.1912. godine